Deset splitskih čuda

Prošlogodišnja volonterka Maja Ćurković iz medijskog tima podijelila je sjećanja sa „72 sata bez kompromisa“ održanih prošle godine u Splitu. Kako je ona doživjela ta tri dana volontiranja, na što je sve naišla i kako joj je jedna odluka donijela novih deset čuda koja će pamtiti i dalje, pročitajte u njezinom zanimljivom pismu.

Projekt „72 sata bez kompromisa“ je misija koja je 2014. godine osvojila mlada srca koja su spremno prihvatila i udružila se zajedničkim snagama za boljitak najljepšeg grada na svijetu. Dvjestotinjak mladića i djevojaka je odlučilo je dati svoj doprinos zauzevši se za one koje su na margini društva. Pitate se odakle takva snaga?

Toliki odaziv za humanitarnu akciju, dok se s druge strane mlade ljude etiketira kao nezainteresirane?! Svatko tko se prijavio može svjedočiti trenutne promjene u vlastitom životu. Sjećam se početnih reakcija, zbunjenosti i skeptike, no kada su prionuli radu, svaka sumnja, svaki nedostatak, pretvorio se u samopouzdanje, u vjeru, u iskrenu ljudsku snagu koja prelazi u duhovnu dimenziju.

Stol zasjao trudom vrijednih ručica

Kao članica medijske ekipe, imala sam priliku iskusiti koliko jedan ovakav događaj čini čuda. Prvo čudo bilo je kada sam na misi za mlade čula za ovu akciju i odmah se prijavila, sama, ne sluteći koje je mjesto Bog namijenio za mene. Bilo je to mjesto novinara, izvjestitelja. Bila sam presretna, ni sama ne bih bolje izabrala.

To čudo dalo mi je priliku da vam danas napišem izvještaj o svim ostalim čudima koji su se događali tada i koji će se događati još dugo godina. Krenula sam s veselom ekipom.

Prva postaja bila je kavica za dogovor i upoznavanje, a gdje drugo nego u „Cukarina“. Osmislivši dobar plan stigli smo do župe Solinskih mučenika gdje su naši vrijedni volonteri prikupljali namirnice i izrađivali božićne ukrase. Kada sam ušla u prostoriju osjetila sam silnu radost i ljubav. Drugo čudo se dogodilo kada sam ugledala prepun stol ukrasa od kojeg ne znaš koji ti se više sviđa. Promislila sam: “Blago obiteljima čiji će stol zasjati trudom vrijednih ručica“.

Ne treba niti kazati da je košara s namirnicama iza sata u sat bivala sve veća i veća. Kada sam upitala voditeljicu tima o ovom iskustvu, skromno je odvratila da ona ne bi znala kazati, sramila se. No u sljedećem trenutku, gospođi se razvezao jezik i ona je počela radosno zboriti o ljubavi koju su uložili djeca i mladež toga kvarta.

Spoj suza radosnica i sjete

Marginalne-620x420 Veselo smo ih pozdravili i krenuli u dom za starije i nemoćne osobe na  Blatinama. Šetajući kroz dugačke hodnike, do nas je dopirao zvonki zvuk  pjesme. Kako smo dolazili bliže izvoru, obasjala nas je svjetlost. Ugledali  smo anđele u bijelim majicama kako sviraju i pjesmom slave Gospodina.  Tada se dogodilo treće čudo, spoj generacija, milost, spoj suza radosnica i  sjete, slavlje, spoj pjesme i plesa.

Starci koji su prikovani za stolice, u tom trenutku dobili su krila,  postadoše i oni anđeli. Blagoslivljali su, molili, ljubili ruke, pljeskali. Pomislih: „O, Bože, koliko malo treba da čovjek bude sretan, Bože kako si velik...“ Tek što sam to promislila i dok sam se iz sveg glasa trudila što ljepše pjevati, kada sam promislila da ne može bolje, okrenuh se nadesno i ugledah čovjeka s autizmom kako klikće od radosti u svojim kolicima, kako širi ruke i ne skida osmijeh s lica.

Čovjek koji ne reagira na podražaje, već živi u svom svijetu. Odjednom sada, u ovom trenutku, on živi! I mi smo doprinijeli tome...Tu sliku ću pamtiti zauvijek.

Čudo dijeljenja i zajedništva

Sljedeća postaja bila je crkva Gospe od Pojišana. Nismo znali što nas tamo čeka, no već kraj kapije stajala je časna sestra sa svojim učenicama. One su marljivo lakirale ogradu i pjevušile vesele pjesmice. „Bacili“ smo nekoliko „fotkica“ i krenuli dalje. Iza ugla dočekalo nas je četvrto čudo.

Ugledala sam grupu dječaka i djevojčica koji su zajedničkim snagama čistili i okopavali vrt, sjekli grane, odstranjivali korov, slagali i uređivali okućnicu. Prekrasno kako se sve može kad se male ruke slože. Vratili su sjaj u Gospin vrt, a kao nagradu, Ona nam je zaposlila vrijedne ruke majki kuharica da nam spreme ručak.

Tu se dogodilo čudo dijeljenja kruha, čudo zajedništva i bratske ljubavi, čudo upoznavanja, čudo prihvaćanja - čudo obitelji.

Nova obitelj nas je dočekala u vrtiću kojega je obnavljala župa Kman koju je okupio župnik Mihovilom, a predvođena bogoslovom Vlahom. Braća salezijanci, don Boscovi učenici preuredili su cijeli vrtić, počevši čišćenja do pituravanja zidova kako bi naša djeca mogla započeti svoj odgojno-obrazovni put. Bila je to prava radna akcija, a naši volonteri pravi građevinari i dizajneri.

Izgledalo je kao da je don Bosco tu i da gradi još jedan svoj oratorij za svoju dječicu. Zar to nije čudo kako je jedan župnik uspio dovesti pola svoje župe (mlađih i starijih) da oduzmu komadić svoga zuzetog vremena i pomognu jednoj ovakvoj akciji. Zar Bog nije velikodušan.

Vrsnom retorikom do punih košara

Put nas je odveo u konkatedralu sv. Petra. Tu su se održavale radionice izrade kipića od gline i gipsa. Svaka je grupa imala zadatak napraviti što vjerniji prikaz Isusova rođenja. Čak su i nama zadali zadatak, da uronimo ruku u zdjelu s papirićima i izaberemo jedan. Tada se dogodilo peto čudo.

Na papirićima je pisala biblijska misao. Riječ Božja nas je dotaknula toliko da smo cijelim putem promišljali, zapitkivali se i raspravljali. Ono što mi je posebno ostalo u sjećanju je jedan mladi svećenik, koji vodi svoje stado tako staloženo, a tako snažno. Sljedeća postaja odvijala se u supermarketu „Konzum“. Pitate se kakvo se čudo može tamo dogoditi?!

Ekipa je u sektoru uspjela sakupiti prepun kontejner različitih artikala, dovoljno da nahrani desetke obitelji. Bilo je to šesto čudo.

Ono što je mene dojmilo su iskrena srca prekrasnih djevojaka koje su zaustavljale doslovno svaku osobu koja bi prošla i vrsnom retorikom pridobivale ljude, a bijaše im to prvi puta da rade takvo nešto.

Učili od „kreme“ nekadašnjeg društva

11999056_10203567829876758_3783185616151918952_nZadnja radna skupina nalazila se u domu za starije i nemoćne osobe u Zenti. Za razliku od prijašnjega doma, ovdje stvari stoje malo drugačije. Starije osobe se smatraju gostima i oni su jako živahni i veseli. Pričali su nam svoje životne priče. Sedmo čudo, bilo je čudo ljudskog iskustva, gdje su starije generacije profesora, umjetnika i glazbenika, „krema“ nekadašnjeg društva prenosile mudre misli i iskustva mlađoj populaciji.

Cilj je bio razveseliti starije i nemoćne, no dogodilo se obrnuto, oni su zabavili nas i podučili nas vrijednostima u životu. Ostala mi je u sjećanju žena koja nam je pokazivala akrobatske sposobnosti, kada je visoko vinula nogu u zrak. Bila sam zadivljena ili druga gospođa, profesorica hrvatskoga jezika koja nam je pričala o svojem životu. Toliko su nas zadivili ti ljudi, da nam se nije dalo otići. Rekli smo sami sebi da moramo doći i dogodine.

Ostaje neprocjenjivo iskustvo

Kada smo promislili da smo gotovi, i krenuli prema SKAC-u, ugledali smo osmo čudo, čudo sakramenta vjenčanja. Shvatili smo da smo i mi na putu zrelosti, stoga smo ušli u obližnju crkvicu nakon vjenčanja i počeli pomagati ženama koje su čistile. Svi su bili iznenađeni novom mladom snagom koja želi pomoći. Pristupila nam je jedna gospođa i pohvalila našu akciju i predložila da ima mnogo nemoćnih osoba kojima treba pomoć, blagoslovila nas i otišla.

Dan je odmicao i promislili smo kako nam je bilo prekrasno. Dok smo prikupljali dojmove, dobili smo dojavu da nas don Ćirko iz župe u sv. Dominika poziva na misu i okupljanje. Tu se dogodilo deveto čudo. Don Ćirko nas je pozvao nakon mise i počastio večerom te prekrasno ugostio. Raspravljali smo o kojekakvim temama, duhovno rasli, razmjenjivali iskustva i promišljali.

Zadivilo me kako smo svi pomagali jedni drugima, zajedništvo. Skupa smo postavljali stol, donoslili stolice, raznosili hranu i na posljetku sve počistili.

Neprocijenjivo ostaje iskustvo razgovora sa divnom osobom kao što je on, naš dragi prijatelj i duhovnik, brat dominikanac.

Trajno obilježene uspomene

Sljedećeg jutra dogodilo se posljednje, deseto čudo. Bijaše to ono o čemu sam sanjala. Zasjalo je sunce na rivi moga grada, u samoj njegovoj srži, pokraj njegove obale, zasjalo je po prvi put svjetlo. Duh Sveti sašao je na nas i usred vreve svakidašnjice, barem na jedan tren, zrcalile su se duše naše mladeži. Okupili smo se u povorku za koja je radosno najavljivala Božju riječ. Slavili smo, pjevali, pljeskali, kliktali iz sveg glasa. Okupirali smo cijelu rivu i slavili Gospodina.

Vjerujte, Vanilla nije ni do koljena ovakvoj radosti. Čak su se drugi radovali s nama, možete li to zamisliti. Slavlje se nastavilo u katedrali sv. Duje uz svečanu misu koju je predvodio nadbiskup splitsko-makarski mons. dr. Marin Barišić koji nam se osobno obratio prije mise i podržao akciju. Njegove su tople riječi bile da mladost treba potaknuti i dati priliku.

Radna akcije je završila odakle je i započela, na prvoj postaji u Solinu u župi Solinskih mučenika radosnim slavljem, plesom i glazbom pod vodstvom našega susjeda, voditelja projekta iz BiH Josipa Milanovića koji je bio naš anđeo čuvar, vodio nam i pomagao u osmišljavanju radnih akcija, vrhunski organizirao program i zabavu te uputio nas kako je to izgledalo kod njih.

Od ovoga događaje prošlo je točno godinu dana, sjećam se svega kao da je bilo jučer.

Uspomene su trajno zabilježene u mojem srcu. Divni ljudi, prekrasna poznanstva, otkrivanje talenata čine slikovnicu uspomena.

Ako želiš promjenu, na pravom si mjestu

logo Baš ova akcija ti daje priliku da dokažeš sebi da ti možeš bolje, da tvoj  prijatelj može jače, da tvoj grad može biti najljepši. Nećeš valjda dopustiti  da ove prirodne ljepote propadnu jer „onaj netko drugi“ se nije toga  sjetio, jer si bilo lijen, jer si mislio da ne možeš, nemaš dovoljo  samopouzdanja ili si jednostavno nemaran. Nećeš valjda dozvoliti da ti  prijatelj bude tužan dok ti uživaš sve blagodati ovozemaljskoga svijeta?!

Nećeš valjda sjediti kući prekriženih ruku i čekati bolja vremena?! Nitko ih neće stvoriti, dok se ti djevojko, ti dječače ne potrudiš. Zato zazovimo Božju milost neka nas vodi, prati i štiti od svega zla da uspijemo sa svojim pothvatima. I zato ako imaš petlje, ako želiš promjenu u svome životu, na pravom si mjestu.

Prijavi se na „72 sata bez kompromisa“ i beskompromisno ćeš promijeniti svoj život na bolje.

Nešto tražiš, nisi zadovoljan? Za „72 sata“ ćeš otkotrljati jedan mali kamenčić koji će te usmjeriti na prave vrijednosti. Da rezimiramo, zašto uopće ovaj projekt? Neprocijenjivo iskustvo rada, odnosa, otkrivanja, druženja, radost i jedinstvo, putovanje, ljubav, smijeh, mir... Rekao bi Dino Dvornik: „Ala puka san od ovoga nabrajanja. Ti moš govorit' kontra mene i kontra cilog svita, ma neću da čujen ništa, ništa kontra Splita. Ništa kontra Splita“.

Ako i ti tako misliš i nemaš ništa kontra Splita, dođi biti za Split, prijavi se i svjedoči.

Maja Ćurković